Jednom davno u dalekoj šumi živjela je strašna zvijer… Mnoge klasične bajke i priče imaju životinju predatora kao glavnog negativca, bio to vuk, tigar ili nešto slično. Vjerujem da bi svako od nas mogao u sekundi nabrojati barem tri klasične bajke gdje je vuk kriv za sve. Kad bacimo pogled u prošlost to i nije tako čudno. Zbog natjecanja za životni prostor i hranu, ali i radi straha, zvijeri su ljudima predstavljale nešto zlo čega se treba bojati pa su ih intenzivno ubijali, nudeći čak i nagrade za svaku ubijenu jedinku. Upravo radi tog straha, velike zvijeri skoro su u potpunosti istrijebljene u nekim dijelovima svijeta.
Ali to nije tema ove priče… Danas ćemo pričati o Crvenkapici… Iako se autorstvo često pridaje braći Grimm (koji su je objavili 1812.) ili Charlesu Perraultu (koji ju je objavio davne 1697.), sama priča o Crvenkapici, iako možda u drugačijem obliku, mnogo je starija. Već su i braća Grimm primijetila da su mnoge navodno “njemačke” narodne priče koje su sakupili prepoznatljivo povezane s pričama zabilježenim u slavenskim, indijskim, perzijskim i arapskim usmenim tradicijama. Jedna preteča priče o Crvenkapici je i pjesma iz 11. stoljeća iz Belgije koju su pričali lokalni seljaci, a koju je pod nazivom “De puella a lupellis servata” („Djevojka koju su spasili vučići“) zabilježio svećenik Egbert od Liègea i objavio u zbirci „Fecunda Ratis“ (“Bogatovženi brod“). Tamo je riječ o djevojčici u crvenoj tunici za krštenje koja odluta i susreće vuka. Vuka ju odvodi u svoju jazbinu, ali djevojčica uspijeva pobjeći pripitomivši vučje mladunce. Drugi pak, uočavajući sličnosti s afričkom pričom gdje ogar proždire djevojčicu ili istočnoazijskom ‘Baka Tigrica’ gdje djeca susreću tigra koji se predstavlja kao njihova baka, smatraju da se njen početak nalazi van europskog kontinenta.
Ilustracija iz knjige “Auntie Tigress and Other Favorite Chinese Folk Tales”, Ilustrirala Eva Wang
Koja je najstarija verzija priče? Od kuda ona potječe? Na ova pitanja pokušao je odgovoriti antropolog sa Sveučilišta Durham u Ujedinjenom Kraljevstvu, Jamshid J. Tehrani. On u svom znanstvenom radu tvrdi da se metode koje se koriste za praćenje evolucije bioloških vrsta mogu primijeniti na evoluciju narodnih priča. Smatra da su narodne priče poput živih organizama evoluiraju kroz vrijeme s promjenama. Prepričavaju se i prepričavaju s malim izmjenama, a zatim se to prenosi na sljedeću generaciju i ponovno se mijenja.
Teherani je sakupio čak 58 verzija priče iz 33 kulture diljem svijeta. Zatim je, baš kao što evolucijski biolog uspoređuje fizičke osobine između organizama, bodovao razlike između priča koristeći 72 točke zapleta, poput toga tko je glumio negativca, koji je trik negativac koristio i kako priča završava. Analizu je započeo imajući na umu pretpostavku ranijih istraživanja da su „Crvenkapica“ i „Vuk i kozlići“ (kod nas poznatija kao „Vuk i 7 kozlića“) nastali od zajedničkog istočnoazijskog „pretka“ jer tamošnje priče utjelovljuju elemente iz obje. Rezultat analize je obiteljsko stablo koje prikazuje najvjerojatnije odnose i donosi zaključak kako je „priča predak“ ipak najvjerojatnije nastala u Europi ili Bliskom istoku, dok su azijske i afričke varijante vjerojatno „priče potomci“…
Karta iz znanstvenog rada u kojoj Teherani analizira podrijetlo priče o Crvenkapici (https://journals.plos.org/plosone/article?id=10.1371/journal.pone.0078871#s2)
Zašto baš vuk? U ranijim usmenim predajama, prije nego je Charles Perrault standardizirao vuka, negativac je često bilo neko nadnaravno biće poput vukodlaka (ruralna Francuska) ili diva ljudoždera (Italija). U nekim starim vrlo izoliranim europskim predajama negativac je zloduh ili vrag. Razlog zašto je baš vuk prevladao je ta što je on u to doba bio stvarna opipljiva prijetnja za život i opstanak tadašnjeg seljaka.
Perraultov odabir vuka nije bio samo stvar folklorne tradicije, već svojevrsna socijalna alegorija. Dok je u narodnim predajama vuk simbol gladi i divljine, kod Perraulta on postaje simbol moralne iskvarenosti. On utjelovljuje spoj inteligencije, strpljenja i krvoločnosti, što je Perrault vidio u određenim krugovima visokog društva. Baš zato što vuk predstavlja nepopravljivog ljudskog predatora, Perrault u svojoj verziji nema lovca ni sretnog kraja. Djevojčica biva pojedena jer je njezina pogreška (povjerenje neznancu) u njegovom svijetu bila nepovratna i kobna.
Naslovnica priče Charlesa Perraulta
A što će biti s Crvenkapicom u budućnosti? Priče, kao i živi organizmi, i dalje evoluiraju i mijenjaju se. Teško je predvidjeti s kojim će se predatorima (ili možda nekim drugim životnim preprekama) Crvenkapica susretati u budućnosti, ali već danas se u dječjoj literaturi može primijetiti svojevrsni pomak gdje vuk nije uvijek negativac priče. Držimo palčeve sirotom vuku za neke bolje uloge u budućnosti, a sve vas s djecom pozivamo da pročitate ovu verziju priče o Crvenkapici gdje nije sve onako kako se čini…
