Kako se fotozamke koriste u potrazi za izgubljenim vrstama?
Fotozamke su jedan od alata koji koristimo kako bi snimili divlji svijet, neometan u svom prirodnom okolišu. Mi ih često koristimo u monitoringu velikih zvijeri, ali to nisu jedine životinje koje uhvati oko naših kamera. U svijetu ih znanstvenici koriste u mnogim nedostupnim predjelima u nadi kako će kamera zabilježiti neku vrstu koju smatramo „izgubljenom“.
Što je izgubljena vrsta?
Vrsta se smatra izgubljenom ako nije znanstveno dokumentirana najmanje desetljeće, ne postoje jedinke te vrste u zatočeništvu i nije navedena kao izumrla na Crvenom popisu IUCN-a. Vrste se gube iz mnogo razloga, uključujući uništavanje staništa, bolesti, krivolova ili sukoba između ljudi i divljih životinja, ograničenog pristupa zbog udaljenih ili sukobima pogođenih regija, prirodno malih populacija ili kriptičnog ponašanja. U nekim slučajevima, te su vrste u početku bile vrlo rijetke i postojale su u malom broju na malim geografskim područjima.
Što mogu otkriti fotozamke?
Jedna od vrsta koje su se smatrale izgubljenim i moguće izumrlim do nedavno je bila i jedna zvijer, „ravnoglava mačka“ Prionailurus planiceps. Ona je jedna od najrjeđih mačaka, te iako postoje male populacije na Sumatri, Borneu i Maleziji, na jugu Tajlanda zadnji put je uočena 1995. godine te se smatralo da moguće kako je na tom području izumrla. Korištenjem fotozamki tajlandskog Odjela za nacionalne parkove, divlje životinje i zaštitu biljaka (DNP) i organizacije „Panthera Thailand“, globalne organizacije za zaštitu divljih mačaka, znanstvenici su uspjeli ovu skrovitu mačku zabilježiti čak 13 puta u 2024. i 16 puta u 2025. godini. Jedno od najuzbudljivijih otkrića je i snimka na kojoj se nalazi majka s mladuncem.
„Ravnoglave mačke“ su male noćne životinje. O njima se vrlo malo zna, ali se smatra da se hrane uglavnom ribama i žabama. Posebna struktura zuba pomaže im da zgrabe i drže skliski plijen. Love ribu tako što potpuno urone glavu pod vodu i obično nose svoj plijen najmanje dva metra prije nego što ga pojedu. To je vjerojatno kako bi spriječile plijen da pobjegne natrag u vodu.
Preferiraju gusto obrasli terena te je zbog toga potraga za njima u divljini vrlo teška, te čak i njihovo snimanje foto-zamkama predstavlja težak posao. Kamere su postavljane i u prošlosti, ali nisu uspjele snimiti jedinke ove vrste. U ovom istraživanju znanstvenici su koristiti iskustva i lekcije koje su naučili proučavajući jednu drugu vrstu mačke, „mačku ribaricu“ (Prionailurus viverrinus) te su tako uspjeli identificirati najpovoljnija mjesta za postavljanje kamera što je u konačnici dovelo do prvog potvrđenog viđenja „ravnoglave mačke“ u gotovo tri desetljeća.
Koje su još vrste izgubljene i možemo li ih pronaći fotozamkama?
Potraga za izgubljenim vrstama je u posljednjih nekoliko godina imala velika otkrića. U Portugalu je tako nakon 92 godine ponovno otkriven pauk Nemesia berlandi, a zec Sylvilagus insonus fotozamka je zabilježila u izoliranom planinskom lancu u središnjem Meksiku nakon više od 120 godina. Jednu posebnu vrstu božikovine Ilex sapiiformis znanstvenici su pronašli u Brazilu nakon 185 godina, na području na kojem je nekad rasla gusta tropska kišna šuma, a sada se nalazi urbano područje i plantaže. Pronađene su svega 4 jedinke, a znanstvenici se nadaju da će uspjeti prikupiti sjeme i uzgojiti nove jedinke te tako spasiti ovu vrstu od izumiranja.
Podsjetimo se i da se smatra kako je posljednji autohtoni ris u Hrvatskoj odstrijeljen 1903. Pa ipak nakon reintrodukcije šest jedinki iz slovačkih Karpata u kočevske šume na području Slovenije 1973. godine on se ponovno proširio u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tako da ponovno primjećivanje risa u hrvatskim šumama možda možemo smatrati ponovnim pronalaskom izgubljene vrste. Risa i danas pratimo putem fotozamki, a ponovna reintrodukcija novih jedinki u Hrvatsku i Sloveniju dodatno je ojačala populaciju risova na ovim prostorima.
Fotografije Prionailurus planiceps – Panthera.org i Thailand’s Department of National Parks, Wildlife and Plant Conservation
