Jednom davno u dalekoj zemlji strašna zvijer otela je nevinu djevojku... Bez brige drage djevojke, šetajući po hrvatskim šumama ni jedna četveronožna zvijer neće vas prisilno zatvoriti u svoj dvorac i pokloniti vam knjižnicu punu knjiga. Koliko god vi to željele.
To je upravo ono što se dogodilo protagonistici u jednoj od najpoznatijih bajki današnjice, bajki Ljepotica i zvijer. Ova priča postala je planetarno poznata zahvaljujući animiram filmu kojeg je 1991. objavio Walt Disney Pictures. Kao i priča o Crvenkapici, Ljepotica i zvijer ima svoje „priče pretke“ daleko u prošlosti i lik zvijeri mijenjao se s vremenom. Njeno podrijetlo možemo pratiti sve do Antike i mita o Kupidu (Amoru) i Psihi kojeg je u 2. stoljeću zapisao rimski pisac Apulej.
Motiv koji obilježava Ljepoticu i zvijer i sve njoj srodne priče je „životinja kao mladoženja“. Iako su se kroz vrijeme u toj ulozi izmijenili mnogi glumci, nas zanimaju ostvarenja koja su ostvarili naši favoriti: vuk i medvjed. (Ris je smatrao da ova uloga nije za njega, pa ga ne susrećemo u ovoj priči.)
Ljepotica i zvijer, Autor: John Hassall (1886.-1948.)
Medvjed kao glavni glumac najčešće se pojavljuje u nordijskoj i germanskoj mitologiji. Zašto baš medvjed, a ne neka druga zvijer? Ma glume u tim pričama i zmije i divlje svinje, i poneki vuk. Ali medvjed je ulogu vjerojatno zaradio svojom sposobnošću da stoji na dvije noge što ga u očima pripovjedača čini „najljudskijom“ od svih životinja, pa je savršena metafora za čovjeka zarobljenog u tijelu zvijeri. Medvjed koji se budi iz zimskog sna mogao bi predstavljati „buđenje“ začaranog mladića, tj. oslobađanje od kletve. Za razliku od vuka, kojeg povijesni pripovjedači doživljavaju kao zlu i lukavu zvijer, medvjed češće ima ulogu mrzovoljnog, ali pravednog zaštitnika pa je jasno zašto je baš njemu, od svih zvijeri, najčešće dodijeljena ova uloga.
U nordijskoj mitologiji, medvjed je bio cijenjen kao plemeniti ratnik pa nas ne čudi što je baš on glavni lik u čak dvije klasične norveške bajke koje možemo povezati sa temom Ljepotice i zvijeri. U prvoj nazvanoj Istočno od sunca i zapadno od mjeseca pratimo djevojku u potrazi za začaranim princem (bijelim medvjedom) kojeg mora spasiti iz dvorca na kraju svijeta. Druga, nazvana Bijeli medvjed kralj Valemon, prati sudbinu kralja koji se odbija oženiti zlom vješticom zbog čega ona na njega baca kletvu: danju mora biti bijeli medvjed, a samo noću smije uzeti ljudski lik… Za one koji žele znati (i pročitati više), obje bajke objavljene su i na hrvatskom jeziku u antologiji „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“.
Bijeli medvjed, kralj Valemon, ilustracija Jenny Nyström
U talijanskim narodnim pričama, glavni je glumac ipak najčešće vuk. On je tada bio stvarna prijetnja stočarima i pastirima na tom području pa je vjerojatno time i zaradio ovu ulogu. Glavna zadaća junakinje ovih priča je da svojom ljubavlju i dobrotom pripitomi zvijer što joj naravno i uspijeva. Primjer talijanskih inačica Ljepotice i zvijeri su Bellinda i Čudovište gdje u mnogim regionalnim varijantama, primjerice u Toskani, ulogu zvijeri ima golemi vuk koji govori ili stvorenje s vučjim karakteristikama. Prve zapise ove inačice, koja je u narodu prisutna i mnogo duže, nalazimo još u 19. stoljeću, a verziju kakvu danas poznajemo, s vukom u glavnoj ulozi zapisao je Italo Calvino koji je u svojoj čuvenoj zbirci „Talijanske bajke“ iz 1956. Još jedna od zanimljivih inačica s vukom u glavnoj ulozi je i priča Zeleni vuk koja dolazi s juga Italije. I nju možemo naći u zbirci Itala Calvina. Ovo je neobična varijacija priče gdje se umjesto jedne junakinje pojavljuju tri sestre. Strašni vuk je u ovoj priči zelene boje, govori i poziva svaku sestru da pođe s njim u njegov dvorac. Najmlađa sestra pristaje i u njegovu dvorcu otkriva da vuk nije zao, već žrtva strašne kletve. On je zapravo ukleti kraljević koji može vratiti ljudski oblik samo ako pronađe djevojku koja će ga voljeti usprkos njegovu izgledu.
Gherardo Nerucci – Zelinda e il Mostro
Različite verzije Ljepotice i zvijeri pokazuju kako su narodi u svoje priče unosili životinje koje su najbolje poznavali i kojih su se najviše bojali. Bilo da se zvijer pojavljuje kao medvjed iz nordijskih šuma, vuk iz talijanskih planina ili kao neka druga poznata njuška, ona uvijek predstavlja granicu između divljeg i ljudskog svijeta.
Nažalost (ili na sreću), šetnja hrvatskim šumama danas rijetko završava dvorcem punim knjiga i ukletim kraljevićem koji traži ljubav. Najčešće završava samo dobrim planinarskim izletom. Ali tko zna – ako ikada sretnete neobično pristojnog vuka ili sumnjivo galantnog medvjeda, držite se provjerenih pravila ponašanja za susrete sa velikim zvijerima i nemojte im dati pusu bez obzira što postoji mogućnost da se iza svega krije neka stara bajka…
Izvor ilustracija:
- http://www.paroledautore.net/fiabe/classiche/nerucci/zelinda.htm
- https://thefairytales.substack.com/p/beauty-and-the-beast
- White-Bear-King-Valemon – Wikipedia
