Tok potoka (ili rječice, kad nabuja) Kamačnika, od krškog uzlanog vrela zasad još nepoznate ali iznimne dubine, do ušća u rijeku Dobru, dug je ukupno 3200 metara, a donjih 1000 metara toka usječeno je u slikovitu sutjesku (sl. 1). Taj kanjonski dio turistički je vrlo atraktivan i svaki ga posjetitelj doživljava na svoj način. Tko se zanima za bilje naići će u njemu na zanimljivu pojavu koju se ponekad naziva i „kanjonskim efektom“ u rasporedu vegetacije. Sutjeska je tisućljetnim djelovanjem vode usječena u karbonatne stijene – vapnence iz geološkog razdoblja srednje jure, i odlikuje se dinamikom brzaca, vrtložnih lonaca i manjih slapišta koji oblikuju krivudav splet vlažnih, stijenama zasjenjenih prolaza. Čitav okoliš obrastao je bujnom šumskom, a dijelom i vegetacijom stjenovitih odsječaka, ali biljne vrste nisu jednoliko raspoređene na tim strmim kanjonskim stranama…
Sl. 1. Zasjenjeni dio kanjona potoka Kamačnika (foto: M. Randić)
Stjenovite galerije obrasle tisom
Kod mjesta gdje na početku kanjona drveni mostić pješačke staze prvi put prelazi na suprotnu stranu sutjeske uzdigle su se stjenovite galerije. S njih vise bujne mahovinaste nakupine i drugo bilje koje voli zasjenu i vlagu. Na policama stijena ukorijenili su se grmovi tise – rijetke i zaštićene goranske vrste stabla (sl. 4). Tisa ovdje izgrađuje posebnu šumsku zajednicu, o čemu se detaljnije informacije za posjetitelje nalaze na jednoj od interpretacijskih ploča u sklopu botaničke poučne staze. Stalna strujanja hladnoga zraka kroz sutjesku, vlaga i zasjena omogućuju opstanak niza vrsta koje inače žive u gorju na većim nadmorskim visinama. Ovdje ćemo, primjerice, naići na okruglolisnu kameniku (Saxifraga rotundifolia), šumsku urezicu (Homogyne sylvestris), alpsku ružu (Rosa pendulina), kranjski bijeli bun (Scopolia carniolica, sl. 2), pješčarsku gušarku (Cardaminopsis arenosa, sl. 3), trolisni odoljen (Valeriana tripteris) i niz drugih vrsta koje se odlično „osjećaju“ u specifičnim uvjetima zasjenjenog kanjona. Kamačnik je također iznimno stanište za raznolike paprati i mahovine, od kojih ćemo spomenuti grmičastu mahovinu (Thamnobryum alopecurum), koja poput gustog tamnog saga obrasta najzasjenjenije i najvlažnije dijelove kanjonskih strana. Pojedine paprati i mahovine naselile su čak i debla starijih stabla u kanjonu.
Sl. 2. Kranjski bijeli bun u hladnijem i zasjenjenom dijelu kanjona (foto: M. Randić)
Sl. 3. Lisna rozeta pješčarske gušarke – karakteristične biljne vrste zasjenjenog dijela kanjona (foto: M. Randić)
Sl. 4. Stabalce tise na stijeni u kanjonu Kamačnika (foto: M. Randić)
Toploljubna (termofilna) šuma
Nakon što prođemo kroz najdublji, najskrovitiji, najslikovitiji i najuži dio kanjona, prebacujući se mostićima s jedne na drugu stranu, horizont se lagano otvara i izlazimo u nešto otvoreniji i širi prostor, dijelom izložen toplijem jugu gdje sunčeve zrake duži dio dana obasjavaju vegetaciju. To je područje toploljubne (termofilne) šume u kojoj su uglavnom zastupljene drukčije vrste od onih u vlažnijem kanjonskom dijelu kojim smo se dosad kretali. Crni jasen (Fraxinus ornus), crni grab (Ostrya carpinifolia), klokočika (Staphylea pinnata), vunasta udikovina (Viburnum lantana), medunika (Melittis melissophyllum, sl. 6) i ciklama (Cyclamen purpurascens) samo su neke od ovdašnjih uočljivijih biljnih vrsta. Kratki odvojak od glavne staze uzbrdo dovest će nas ravno pred otvor manje špiljice, koja će posvjedočiti o krškom značaju krajobraza (sl. 5).
Sl. 5. Špiljica u “toplijem” dijelu kanjona (foto: M. Randić)
Sl. 6. Cvat medunike (foto: M. Randić)
Brzo ocjeđivanje oborinske vode kroz šupljine u vapnencu i plitko karbonatno tlo omogućuju naseljavanje flore i vegetacije oprečne po zahtjevima od one netom doživljene u zasjenjenom i vlažnom dijelu kanjona. Takve se pojave mogu protumačiti i kao posljedica „ekspozicijske klime“, a tople i sušne stijene prisoja i sušna plitka tla pojačavaju opreke te uzrokuju izražene „kanjonske efekte“ u vegetacijskom pokrivaču.
(M. R.)
