Od svih velikih zvijeri u Hrvatskoj, jedino je euroazijski ris (lat. Lynx lynx) doživio sudbinu potpunog istrebljenja. Ova vrsta nestala je iz naših šuma, prema dostupnim podatcima, 1903. godine, kada je odstrijeljen posljednji primjerak risa u Gorskom kotaru. No ipak, danas je ris stalni „stanovnik“ goranskih šuma i to zahvaljujući lovcima, koji su 1973. godine uspješno reintroducirali tri para risova iz slovačkih Karpata u kočevske šume na području Slovenije.
Euroazijski ris
Ris se ubrzo proširio u Gorski kotar i južnije prema Lici i Velebitu, te je današnja populacija risa u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nastala od svega šest jedinki. Upravo je ta činjenica, odnosno niska genska raznolikost, vodeći uzrok današnje ugroženosti ove vrste u Dinaridima i izazov znanstvenicima u pokušaju osnaživanja „risje krvi“ puštanjem nekoliko novih jedinki s Karpata u Sloveniju i Hrvatsku, putem europskog projekta „LIFE Lynx“.
Brojnost risova u Hrvatskoj procjenjuje se na svega 40-60 jedinki,
Risovi se ne glasaju često (više za vrijeme parenja), a njihovu prisutnost najlakše nam mogu otkriti tragovi, koji posebno mogu biti vidljivi u snijegu.
Raspored pjega na risjem krznu kod svake jedinke je drugačiji, što nam omogućava raspoznavanje i praćenje različitih jedinki snimljenih putem fotozamki.
Foto: Fotozamka JU „Priroda“
Trag odraslog risa okruglastog je oblika, dužine 6,5 cm i širine 5,5 cm i u njemu nisu vidljivi otisci kandži, za razliku od vučjeg traga, gdje su otisci kandži uvijek vidljivi. Ris često u hodu zadnju šapu polaže direktno u otisak prednje šape.
Foto: M. Modrić
Risovi posebno vole hodati po izvaljenim deblima koja im se nađu na putu, a takav trag gotovo sigurno upućuje da se radi o risu.
Foto: M. Modrić
Izmet risa je kobasičast, fragmentiran, debljine oko 2,5 cm, pun gusto sabite dlake, a risovi ga odlažu često uz veće stijene ili uočljive kamene gromade uz put.
Foto: M. Randić
Učestalo korištena risja markirališta, ljudskog su porijekla, kao što su napuštene kuće šumarskih radnika, stare šterne uz šumske ceste i ostali lako uočljivi objekti u prostoru, kao npr. panjevi stabala uz životinjske staze.
Foto: P. Krstinić i M. Modrić
Risovi na krškom terenu, koji je pun polušpilja i pukotina, zimi iste pretražuju u potrazi za hranom (puhovima u hibernaciji), ali vjerojatno i iz čiste znatiželje.
Foto: M. Modrić
Ostatci risjeg obroka, zastrti listincem kako bi bili teže uočljivi oportunistima poput medvjeda, koji najčešće ukrade risu teško stečen plijen.
Foto: P. Krstinić
Telemetrijsko praćenje risova putem GPS-GSM ogrlica omogućava dobivanje mnogobrojnih podataka tijekom jednogodišnjeg ciklusa praćenja, nakon kojeg ogrlica automatski otpada. Na fotografiji je ris Goran Zip, jedan od četiri risa obilježenih ogrlicama koje je JU „Priroda“ nabavila za potrebe provedbe aktivnosti monitoringa risa u Gorskom kotaru.
Foto: P. Krstinić