NovostiSmeđi medvjedZanimljivosti

O jednom netipičnom “medvjeđem stablu”

Medvjedi (i druge životinje) po svojem se staništu kreću uhodanim „životinjskim stazama“. Putovi kretanja šumskih životinja često su stoga više ili manje predvidljivi i dobro uočljivi u krajobrazu. Životinje ih nerijetko koriste i kako bi ostavile svoj znak o prolasku što može služiti svojevrsnoj komunikaciji među jedinkama. Tu naviku divljih životinja uvelike koriste istraživači kako bi, primjerice, na povoljnim lokacijama postavili „šumske kamere“ za praćenje i proučavanje životinjskog svijeta.

Sl. Predio šume s bukvama i rijetkim jelama na sjeverioistočnim padinama Crnog vrha gdje smo pronašli “medvjeđe stablo” (foto: M. Randić)

Medvjedi redovno komuniciraju ostavljajući znakove nazočnosti na tzv. „medvjeđim stablima“. Takva su stabla ili na njihovim uobičajenim pravcima kretanja ili na mjestima gdje ima hrane i kamo redovito zalaze. O takva se stabla medvjedi učestalo češu ostavljajući mirisne tragove, a nerijetko se na kori može naići i na njihovu dlaku. Medvjedi tako daju na znanje drugim medvjedima o svojoj nazočnosti, o snazi i veličini (veće jedinke uobičajeno ostavljaju mirisni trag na većoj visini debla – što je, primjerice, znak slabijima da je bolje izbjegavati sukobe), a mirisno „oglašavanje“ važno je i u doba parenja.

„Medvjeđa stabla“ koriste generacije medvjeda tako da ona postaju dio neke njihove „tradicije“ – ustaljenih rituala ostavljanja mirisa. Po vrsti drveća, najčešće su to crnogorična stabla. U našem podneblju medvjedi u pravilu biraju jelu ili smreku, uobičajeno većeg prsnog promjera, često i soliternu, koja se izdvaja svojim položajem, uglavnom smještenu uz tradicionalne životinjske staze. Na dijelovima debla o koje se medvjedi trljaju i češu, vrlo je lijepo vidljiva promijenjena boja kore, koja obično postaje tamnija, izlizana i zamašćena.

Sl. 2. Izgled kore “medvjeđeg stabla” pod Crnim vrhom (M. Randić)

Budući da medvjedi nerijetko zagrebu ili zagrizu koru „medvjeđeg stabla“, sa stabla se obilato cijedi smola. Istraživači su utvrdili da medvjedi izabiru upravo crnogorična stabla za ostavljanje svojeg mirisnog otiska, jer je jak miris smole dodatan atraktant koji privlači pozornost drugih jedinki, ali i mirisi se u smoli sačuvaju duže vremena.

Sl. 3. Kora izlizana od češanja medvjeda s tragom grebanja (foto. M. Randić)

Tragove grebanja medvjeđih šapa također možemo vidjeti i drugdje duž staza kojima se medvjedi kreću, osobito na kori živućih jela, a još češće na odumrlom drveću – stojećem ili izvaljenom na tlo. Kako se u odumrlom drveću redovito nalaze ličinke kukaca koje su iznimno hranjive zbog bogatog sadržaja masti i proteina medvjedi se njima vole pogostiti pa gule koru ili odlamaju dijelove odumrlih debala kako bi doprli do ličinki pri čemu za sobom ostavljaju i tragove svojih šapa ili zuba. Takva stabla ne smatramo „medvjeđim stablima“, ali nam mogu ukazati, kao i ostali znakovi njihove nazočnosti – izmet ili tragovi na tlu ili u snijegu, na rute gdje su se medvjedi kretali i zadržavali.

Da nije uvijek pravilo da je „medvjeđe stablo“ krupniji primjerak svoje vrste svjedoči ovo relativno mlado stablo jele (sl. 2 i 3) snimljeno na sjeveroistočnim padinama Crnog vrha nedaleko Platka (sl. 1), o koje su se medvjedi češali već kroz duži period vremena (na oskudnom tlu u kršu jele nešto sporije rastu!) i ostavili svoje tragove, pa bi ga vjerojatno mogli smatrati za pravo „medvjeđe stablo“.

(M. R.)