Znamo li zbog čega su izumrli špiljski medvjedi?
Danas živući smeđi medvjed (Ursus arctos) i izumrli špiljski medvjedi (Ursus spelaeus s. l.*) pripadaju srodnim vrstama istoga roda. Špiljski medvjedi živjeli su tijekom pleistocena kad su se razmjerno brzo smjenjivala ledena i međuledena razdoblja, a izumrli su na završetku ove burne geološke epohe.
Poznavanje činjenica o biologiji živuće vrste, u ovom slučaju smeđeg medvjeda, može nam pomoći u pokušajima rekonstrukcije načina života izumrle vrste. To je osobito primjenjivo na prikupljanje spoznaja o biologiji i ekologiji do kojih je samo na temelju iskopavanja paleontoloških ostataka izumrle vrste prilično teško doći, odnosno o mnogima i ne možemo (pro)suditi isključivo prema iskopanim fosilima.
Ali možemo zaključiti i suprotno, prikupljene spoznaje o izumrlim špiljskim medvjedima mogu ponekad biti korisne radi boljeg razumijevanja uzroka ugroženosti današnje vrste – smeđeg medvjeda. Stoga ovakve usporedbe živućih i izumrlih vrsta mogu ponekad biti važne kod donošenja odluka o mjerama zaštite.
Zbog načina života špiljskih medvjeda, odnosno obligatnog prezimljavanja (hibernacije) u špiljama, fosilni ostaci špiljskih medvjeda neobično su brojni u špiljama diljem europskog kontinenta (sl. 1). Pronađeni su i na mnogim špiljskim lokalitetima u Hrvatskoj, a u današnjoj Primorsko-goranskoj županiji takvih špilja s kostima špiljskih medvjeda ima po Gorskom kotaru, u širem riječkom zaleđu, na planini Učki, a, što je vrlo zanimljivo i na kvarnerskim otocima Krku, Cresu i Lošinju.
Sl. 1. Kostur špiljskog medvjeda s područja Alpa
O mogućim uzrocima izumiranja špiljskih medvjeda neprestano se otkrivaju nove činjenice i dopunjuju se dosadašnje spoznaje. Osnovni se razlozi izumiranja zasad mogu sažeti prema dvama skupinama. Jedno su velika klimatska kolebanja koja su se zbivala na završetku ledenih doba, kada je vjerojatno zbog pogoršanja klime došlo do znatnijih promjena u biljnome svijetu i posljedičnog pomanjkanja odgovarajuće (biljne) hrane za špiljske medvjede. Špiljski su medvjedi, naime, unatoč svojoj veličini i zastrašujućem izgledu, prema sadašnjim razinama spoznaja, bili biljojedi, još više vezani na biljnu prehranu nego današnji smeđi medvjed.
Drugo je njihova vezanost uz pojedine lokalitete špilja, koje su koristile generacije špiljskih medvjeda, redovito se vraćajući u ista brložišta u kojima su se okotili. (Kod smeđeg medvjeda takva navika nije opažena!).
Zbog toga su špiljski medvjedi vjerojatno dolazili u sukobe s drugim povremenim stanovnicima podzemnih prostora – špiljskim lavovima, špiljskim hijenama i, posebno, s čovjekom (najprije s neandertalcima, a kasnije i s modernim čovjekom), koji su se s njima natjecali za boravište – špilje, ali su ih, kao i lavovi i hijene i lovili kao plijen. Vezani uz pojedinu špilju, teško su uspijevali naći i iskoristiti novo zimsko stanište.
Izumiranje špiljskih medvjeda vremenski se poklapa s dolaskom anatomski modernog čovjeka na europske prostore koji su ondje smijenili neandertalce. U današnje se vrijeme sve više zanimljivih činjenica o izumrlim vrstama prikuplja i pomoću naprednih metoda izdvajanja i proučavanja DNA iz fosilnih ostataka. Možda će naredna desetljeća donijeti još pregršti zanimljivih spoznaja, a zasad izgleda da su špiljski medvjedi izumrli zbog sličnih razloga zbog kojih je i smeđi medvjed izumro u mnogim dijelovima Europe.
* s. l. (sensu lato) = u širem smislu, europski špiljski medvjedi danas se dijele na dvije srodne izumrle vrste – Ursus spelaeus (živjeli su u zapadnim dijelovima Europe) i Ursus ingressus (živjeli su u istočnim dijelovima Europe).
M. R.
