Viševica i Burni Bitoraj sjeverozapadni su ogranci planinskog lanca Velike Kapele…
Viševica (1428 m) i susjedni Burni Bitoraj (1385 m) pripadaju sjeverozapadnim ograncima planinskog lanca Velike Kapele. Viševica je nakon Bjelolasice drugi najviši vrh Velike Kapele, a Bitoraj treći. Istaknuti stožasti vrh Viševice je dijelom travnat, a dijelom je obrastao planinskom šikarom i kržljavom bukovom šumom. S travnatog se dijela pružaju vrlo lijepi vidici na širu okolicu. Padine su obrasle bujnim šumama u kojima prevladava bukva (sl. 1), dok u vršnim, stjenovitim predjelima Bitoraja ima i lijepih jelovih šuma raštrkanih među bijelim vapnenačkim stijenama.
Sl. 1. Pogled na prostrane bukove šume na prisojnim padinama Višvice i Strileža gledane s livada u predjelu Ravno u Bribirskoj šumi (foto: M. Randić)
Na travnatom vrhu Viševice cvjetana je raznolika i ondje se miješaju planinski i primorski elementi flore. Botaničarima su posebno zanimljive sastojine pretplaninskih grmova koji se razvijaju na rubovima travnjaka i na izloženim dijelovima grebena. Od takve, mahom endemične vegetacije, izdvaja se dinarski endem hrvatska žutika (Berberis croatica, sl. 4)* – bodljikav grm žućkastih cvjetova i koraljnocrvenih boba. Od rijetkih i ugroženih biljnih vrsta ondje se u malom broju primjeraka mogu naći i drugi rariteti poput kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum, sl. 2), išarane perunike (Iris variegata), planinske oštrice ili prošava (Oxytropis campestris agg.) i drugih. Na padinama Male Viševice (1058 m) koja se izdiže iznad Lič polja može se pratiti pojava zarastanja travnjaka: nakon što je paša stoke na ovim padinama smanjena ili potpuno napuštena na travnjake se u gustim sastojinama naselila štitarka gorski gladac (Laserpitium siler). Pojava je zanimljiva u doba cvatnje gladca kada se cijela padina zaodjene u bijelu boju rascvjetalih štitaca ove krupne štitarke (sl. 3). Jugoistočni susjed Viševice je Strilež (1381 m), planinarski također zanimljiv vrh, četvrti po visini u Velikoj Kapeli, po kojemu je nazvano planinarsko društvo u Crikvenici.
Sl. 2. Cvijet kranjskog ljiljana
Sl. 3. Gladac na padini Male Viševice
Sl. 4. Endemična hrvatska žutika
Burni Bitoraj (1385 m), koji se zajedno s Viševicom izdiže iznad prostranog, travnatog i zaravnjenog Lič polja, odlikuje se šumovitim pokrivačem i zanimljivim krškim pojavama. Tu su najzanimljivije slikovite bijele vapnenačke stijene, krške ponikve i jame snježnice. U snježnicama po kojima je Bitoraj poznat još od vremena Dragutica Hirca dugo ili čak cijele godine leži neotopljeni snijeg. Hirc je prvi osobitosti snježnica Bitoraja prestavio široj javnosti u svom poznatom putopisno-znanstvenom djelu „Gorski kotar“. Ponikve i snježnice, kao izolirana mrazišta, zanimljive su mikroklimatske točke u planini pa se s raznih aspekata istražuju i u novije vrijeme (sl. 5).
Sl. 5. Sitna pušinica na Bitoraju raste na hladnim stijenama, a zančajna je za mrazišta pa je možemo očekivati uz jame snježnice
Vršni, stjenoviti dio Bitoraja također, kao i vrh Viševice, izviruje iz šumske vegetacije i pruža lijepe vidike. Stjenoviti odsječci vršnog dijela odlikuju se zanimljivom florom i faunom. Ovdje je zabilježen runolist, a od rijetkih vrsta izdvaja se i Scopolijeva gušaraka (Arabis scopoliana) – endem Dinarskih planina. U zbirci Herbarium Croaticum koja se čuva u Zagrebu postoji herbarski primjerak runolista kojeg je 25. kolovoza 1903. godine ubrao hrvatski botaničar Aurel Forenbacher upravo na Bitoraju. Primjerak je određen kao endemična krška podvrsta Leontopodium alpinum subsp. karsense (sl.6). Zanimljivo je da se i jedan vrh smješten između vrha Bitoraja i vrha Viševice naziva Runolist, a visok je 1290 m.
Sl. 6. Krški runolist (foto: M. Randić)
Ukoliko se odlučimo odmoriti na kamenitom vrhu Burnog Bitoraja uživajući u prostranim vidicima treba biti oprezan zbog crnih riđovki (Vipera berus) koje ovdje obitavaju. Crna boja potječe od tamnog pigmenta melanina – istog onog koji nastaje u ljudskoj koži kad je izložena sunčevim UV zrakama. Smatra da je tamna obojenost riđovke nastala kao prilagodba uvjetima jačeg sunčeva zračenja i/ili hladnijoj klimi (tamno obojene jedinke brže se zagriju!) u planinskim staništima.
*danas se smatra da hrvatska žutika nije samostalna vrsta, već vjerojatno oblik (svojta), ekološki dobro izdiferenciran, obične žutike (Berberis vulgaris).
M. R.
